Veljača je, to i mala djeca znaju, mjesec zaljubljenih; zima odlazi, hladna srca su se zasitila samoće, studeni i zime, i uz prve zrake sunce nadolazećeg proljeća, koje iz najvećih dubina Zemlje šalje sokove biljkama da potjeraju list i cvijet, šalje i nama Ljubavni impuls, podsjećanje na zagrljaj, osmjeh i sreću - Ljubavi.

Godišnja doba su poput najtočnijeg sata; tjeraju krvotok prirode ali i nas koji smo neodvojivi dio nje same… nakon zime, koja zna biti duga i mračna i često tako zarobi srca da smo sve tužniji i usamljeniji, teško možemo povjerovati da je prilika za buđenje tu. I bez obzira na toplu peć, prijateljsko lice ili šalicu čaja, naše Srce utonulo u Zimsku studen čeka baš taj nevidljivi poticaj na buđenje. I dođe on tako jednog dana, kad noći postanu kraće a naša želja za jutrom i buđenjem potjera mrak. I posve lako naša želja, namjera za buđenjem okrene ključ, otvori vrata, tek maloj krhkoj naznaci sve dužih dana, sve toplijeg vremena, sve Ljubavnijeg življenja.

Buđenja su uvijek nježna, polagana i neminovna… kako priroda budi sva živa bića: biljke i uspavane životinje, leptire i pčele, tako i naša Ljubav malo po malo topi led s naših uplašenih i ogorčenih Srca.

I sve ima svoj ciklus, svoje uspone i uspone, uzlane i silazne putanje na više… i nikada ne gubimo, ne nazadujemo, nismo kažnjeni ili nedovoljni, sve je tu da rastemo, postajemo spremniji za – Ljubav. Da li bismo znali dići pogled i sagledati, ono pravo, da nije bila noć tako mračna, duga i teška, bolna? Da li bismo cijeniti toplinu sunca, sigurnost i poštovanje da nije bilo studene ruke koja trga srce u tisuću komada?

Priroda smo mi i mi smo priroda i kako je sve u njoj usklađeno, sve ima svoj red i zakone, tako i naše buđenje, naše proljeće, naša veljača daje šansu i testira nas koliko smo spremni za život, za let, za Ljubav. Ljubav je sigurna i zna da ćemo uspjeti, no mi, još nejaki i krhki na zubatome suncu teško možemo povjerovati da je proljeće tu na vratima. Pa, i kako, nakon tako duge zime. No, Ljubav ne bi bila to što jest da nema toliko strpljenja, razumijevanja i bezuvjetno povjerenje u naše mogućnosti i snagu. Dati će nam priliku da sagledamo, spoznamo i osjetimo sami, svoju snagu i svoju spremnost. Tu čast i pravo mi zaista i zaslužujemo. Taj veliki korak moramo učiniti sami, okrenuti se, pozdraviti se sa zimom, zahvaliti joj što je trajala točno toliko koliko nam je trebalo da skupimo snage, znanje, želje i sokova za proljeće… a potom okrenuti leđa svemu što je prošlo i smjelo krenuti u proljeće, i ljeto koje dolazi i jesen koja će donijeti plodove svega proživljenog.

No, na ovim je vratima koje zatvaramo jedan tajni znak, jedan trenutak odluke i jedinstvena prilika…
Kako, pitate? Baš se u to doba buđenja, prijelaza iz zime u proljeće, nekako uselio jedan posve neobičan običaj kod ljudi… maskiraju se. Proglašavamo tako s puno veselja neke dane u kojima je sasvim poželjno i čak zabavno nositi maske (kao da ih ne nosimo stalno!).

Prilika je to, ljubljeni moji, prilika da shvatimo kako su sve te naše maske, sva ta lica bila tu, baš kao i ove veljače, kako bismo skidanjem ove opipljive maske Žene-Mačke ili pak Batmana shvatili kako je ipak ljepše biti Marko, Petar, Jasna ili… Jelena. Ja volim što sam ja – Ja! Što su sve maske pale i sad jasno vidi tko sam, vidim povjerenje i Ljubav kojom je moja Duša strpljivo čekala da skinem sve maske, da padnu svi strahovi, uvjerenja i nedoumice…

I sada kada stojim na vratima svjesnog i Ljubavnog života, proglašavam veljaču zabavnim mjesecom kada je prava prilika da skinemo svi svoje maske, bez straha otvorimo vrata za svu dobrotu, nježnost i pažnju, svu Ljubav kojom nas Svemir želi nagraditi. On je ima beskrajno mnogo, on je želi dani bez zadrške, no mi još držimo vrata zatvorena i Srca pod ključem.

Samo hrabro, dragi moji, proglasite kraj hladnoj zimi i „mračnoj noći“. I ne bojte se ako niste dugo ljubili, Srce zna i ne zaboravlja, poput vožnje bicikla, samo mu dajte priliku. Skinite maske, otkrijte svoju jedinstvenu ljepotu i radost, pokažite lice Suncu… Zaljubite se ove veljače u svoje oči, svoje prste, svoje Srce… to je najljubavnija pozivnica svevremenoj Ljubavi da kroči u vaš život i ostane tu sa nama Zauvijek…

Komentari (3)

RSS link na komentare

Čitateljica kaze:

	Jedino što možemo je mijenjati sami sebe... A s tim se promjenama mijenja i percepcija i okolina... Male akcijexpuno ljudi=VELIKA PROMJENA I poruka Vigici, sve te ružne stvari o kojima pišete samo privlače još ružnije, probajte ih pretvoriti u pozitivne i uživajte u promjeni...
	Prijavite neodgovarajući komentar glasaj protiv glasaj za

Veljača 09, 2010
Glasova: +0

Jelena, autorica Dobre vile... kaze:

Pa, ja sam, kad i svi mi... na svom životnom putu.. vrlo često sa istim suzama u očima, jer je svijet postao prebrzoplet, nestrpljiv, ne-ljubavan... a tko je svijet? Mi- sami! mijenjajmo svijet, malo ja, malo ti.. pripitomi ponovno i zaljubi svoje srce, oslobodi se strahova... opusati se - živi svoj život, dan po dan, tren po tren... strpljivo, ispravno, iskreno, otvoreno... LJUBAVNO! Život nije lak i svakodnevno nam nudi bezbroj izazova, testova, udica, no, sve nam to pomaže da budemo i izabiremo biti ljepši, nježniji, bolji ljudi.. i tako do kraja vremena... jer sve je baš zbog nas.. našeg iskustva NAS SAMIH... pa ćemo svi tako i postati na kraju ono o čemu sada sanjamo.. ne gubi nadu, ustraj, budi hrabra... i javi ako trebaš pomoć... jelena.tomasevic@dobarsavjet.com sretno!

Prijavite neodgovarajući komentar glasaj protiv glasaj za

Veljača 05, 2010
Glasova: +0

vigica kaze:

	TKO SI,DOBRA VILO? SVE ŠTO ČITAM,KAO DA ČITAM SEBE I SUZE MI JURE NA OČI,JER-MOJE LJUBAVI VIŠE NEMA,SAMO JE ŽIVA ZAKOPANA U MOM SRCU,A UNUTRA VRISAK BOLA,BEZNAĐA,SAMOĆE,STRAHA,ŽELJE,MRTVILA. RECI,GDJE JE KRAJ!!!
	Prijavite neodgovarajući komentar glasaj protiv glasaj za

Veljača 05, 2010
Glasova: +0

Ime

Naslov

Komentar

smanji | povećaj

Pošalji