Piše:
Jelena Tomašević
”Život jest težak, no nikako nije za odustajanje. Tu smo da bismo živjeli, rasli, ljubili.” S tom mišlju Jelena ispisuje svoje tekstove u ovoj kolumni. Kao i svi traži odgovore, postavlja pitanja: Zašto smo ovdje? Ima li sve ovo smisla? Postoji li neki plan? Imam li ja svoj život u rukama? Na mnoga je pitanja dobila odgovore. Polako, sa stpljenjem, Svemir nam svima daje jednake mogućnosti i šalje Učitelje.
Spisateljica je i osnivač „Škole skladnog življenja“ gdje kroz radionice, tečajeve i individualni rad prenosi svoja iskustva i znanja. Podučava kako su misli, emocije i tijelo naši suputnici i poput najboljih su pomagača, ali isto tako uči kako osjetiti znakove kada ne činimo nešto dobro za sebe... Naš put je sa svim svojim izazovima tu i samo čeka da se probudimo i ispunimo najveću želju na svijetu - sretan život!
Web site: DobarSavjet.com
Facebook page: Jelena Tomašević
17 Listopad 2011
Pa kako sad na pozitivnim stranicama Dobrih vijesti, od Dobre vile pozitivnih misli ovakva tema? Hm… htjeli mi to priznati ili ne naš je mozak dnevno obasipan gomilom informacija, najčešće su to prilično negativne vijesti, slike, zvukovi, emocije. Dnevno srećemo "negativne" ljude od kojih se ne osjećamo lijepo i pozitivno… i tako malo po malo u naše se misli uvuku one koje nazivamo negativnima.
Jedna je čitateljica zaželjela malo da protresemo zahvalnost, ciljeve, fokus i odgađanje... Evo, draga Biljana, krenimo od svakodnevice gdje nas naši ciljevi i fokus često natjeraju na odgađanje, a onda se tako užurbani i često umorni zaboravimo odmoriti, sjesti, smiriti i osjetiti zahvalnost... Čitajući ispisano zaključila sam da bi možda mnogi mogli čuti ovaj text kao odu sebičnosti, no, sebičnost sa svime ovime nema nikakve veze, a i naše srce to zna...
Dragi moji pozitivci… nisam vam pisala neko vrijeme… nije da nisam mislila na vas.. često vas se sjetim, no nastupilo je neko tiho vrijeme kod mene - unutra… Ušutili su neki glasovi i potrebe, nalazim se u nekoj vrsti hibernacije… i to osjećam kao dobro i potrebno… Željela bih sa vama danas podjeliti neke misli, i naravno poželjeti vam ugodne praznike…
Velik broj nas gotovo cijelog života sanja o savršenom partneru, prijatelju, povjerenju i bezopasnom Prepuštanju. Toliko smo puta nakon prvog zanosa i vremena koje skida sve maske s lica u toj predstavi, bili povrijeđeni i ostavljeni. Kako onda povjerovati i opustiti se? S vremenom izvježbamo razne tehnike skrivanja i izbjegavanja intimnosti, naše srce nauči kako da kuca tiše, uplašeno je, osluškuje i pipka u mraku po nepoznatom terenu… Često ga čujete noću kako je prestrašeno: „Samo da ne primijete koliko sam ranjiv“... I tako se poput malih zečića plaho skrivamo iza mnogih maski, ne nalazeći hrabrosti prepustiti se u ruke Životu. Koga se to toliko bojimo, od čega se to srce toliko skriva, što nam šapće?
U životu je podjednaka količina dobrih i ”loših” stvari. Dobre dođu i prođu vrlo često neprimjećene, ne ispune naše biće i time nažalost ne ispune svoju pravu svrhu. ”Loše” zato zadobiju svu našu pažnju, spremni smo o njima razglabati još danima, mjesecima, čak i cijeli život... Kako to? Mi, ljudi, puno smo spremniji baviti se lošima. Za uživanje u lijepome, za umnožavanje dobrog i tako željenog kao da nam ponestaje kreativnosti i volje. Pogledamo li oko sebe (ili u ogledalo) vidjet ćemo da se vrlo strastveno bavimo s puno previše negativnih stvari... Postavlja se onda pitanje – želimo li mi doista biti zdravi, sretni i uspješni ljudi?
Život je stalna mijena, to je nešto čega smo svi manje ili više svjesni. Da bismo primili nešto novo, staro mora otići, moramo to moći pustiti. Život jednostavno kao da evoluira u nešto što smo zbog protoka vremena i novih iskustava spremni primiti i uživati u tome. Naša spremnost i zrelost potpisuje pozivnicu novim i novim događajima, ljudima i situacijama.
